TANJINA PRIČA

 

Zovem se Tanja i imam tu sreću da mogu slaviti dva rođendana. Prije 14 godina (2003) sam se ozlijedila prilikom pada, kada sam pala s visine i slomila 12. prsni kralješak. Od tada sam vezana za invalidska kolica i gledam svijet iz „niže perspektive“, koja je inače veooooma visoka. Na početku mi se srušio svijet. Nisam znala kako će biti, što će biti ... Trajalo je to neko vrijeme, ali stvari su se obrnule tamo gdje sija sunce.

Nakon tri godine čekanja da ponovo prohodam, odlučila sam se da je dovoljno čekanja. Počela sam koketirati sa sportom, koji je još prije nesreće bio moja velika ljubav. Odlučila sam i otišla. Na stadion do svoje trenerice, koja me je trenirala već prije nesreće, rekavši joj da želim na Olimpijske igre u Peking.

Prije nesreće sam se naime bavila atletikom. Prvo trčanjem, a kasnije sam se odlučila za bacanje koplja. Romana me je isprva začuđeno pogledala i upitala me:  „Jesi li svjesna da je to već za 2 godine?“

Kakogod, krenula je sa mnom i uspjelo nam je. Na svojim prvim igrama sam postigla vrhunski rezultat i uvrstila se na 5. mjesto. Nije to tek tako, zar ne?

Borile smo se nadalje i zahvaljujući atletici sam obišla dosta svijeta. Bila sam na EP-u u Nizozemskoj, na SP-u na Novom Zelandu... To su destinacije koje su mi najviše urezale u sjećanje.

Nakon deset godina treninga i drugih igara u Londonu, odlučila sam da je dosta. Naime, sistem takmičenja, zbog udruživanja skupina bez obzira na visinu ozljede kičme, nije dozvoljavao da se uvrstim u svjetski vrh, što je bio moj cilj. Uvijek sam postavljala sebi visoke, ako ne i najviše ciljeve. Neke jednostavno ne možeš ostvariti, pa ipak...

Kakogod, nakon prestanka bavljenja vrhunskim sportom, koplje sam zamijenila mojom Ajšom – labradorom koji me posvuda prati. Isto kao i moja kćer, 17-godišnja Nika. Nika je zbog mene posebna djevojčica, koja živi drugačijim životom od svojih vršnjakinja. Zbog mene.

Na početku sam prebacivala sebi za nesreću, jer nisam znala kako će to utjecati na Niku, ali došlo je do odluke i ostale smo same s Nikom. Uskoro sam shvatila da će Nika zbog moje nesreće i posljedično moje ozljede i vezanosti za invalidska kolica biti bolji čovjek. I ako se je moj pad desio zbog toga, onda je to u redu.

Takva nesreća, kakva se je meni dogodila, čovjeku promjeni život. Nikada uistinu ne prihvatiš to stanje, ali se pomiriš s činjenicom da je tvoj život sada takav kakav jeste.

Od 2015. godine sam ambasadorica Wings for life, što je također jedna od stvari koje su mi se desile nakon ozljede. Susrela sam i upoznala ljude koje inače nikada ne bih, nastupala sam pred 90.000-glavom masom, što ne bih doživjela da nisam pala.

Živim i prepuštam se životu. »LIFE IS A GIFT AND NOT A GIVEN RIGHT«..., i u obliku tetovaže na strani srca, koja me podsjeća na to, kadgod ujutro stanem pred zrcalo.